PočetnaKrbavska bitka u Ferrari
Krbavska bitka u Ferrari
Iz kuta jednog Međimurca... Devetoga rujna u šest sati ujutro na Krbavskom polju pod gradom Udbinom, odakle se može doći u Dalmaciju za treći dio dana, ban veselo reče: 'Neka Bog bude sklon našem pothvatu!'... Juraj Divnić
Kraj maratona dosta je lako definirati, on se u Ferrari nalazi na 42,195 km. Što se mene tiče isto bi bilo da je 41,805 km, pitanje je očekivanja.

Kako sam u Ferrari shvatio (a vjerojatno i svi koji ste ovo prošli), nema se zapravo tu ništa očekivati (iako su neki spremni bili baciti 'zaručnički prsten' upravo zbog tih 195m).

Ako odrađuješ s maksimalnom predanošću i bez očekivanja najviše postižeš. Pitanje koje si postavljam sve ovo vrijeme, nakon što je on iza mene, zapravo odnosi se na početak. Koji je to trenutak u kojem maratom počinje? Da li se radi o trenutku kad po prvi put počneš sistematski trčati, ili pak kad doneseš odluku da češ trčati svoj prvi maraton. Možda i ranije. Da li su to oni mjeseci priprema za maraton, ili se radi o pucnju pištolja koji označava start ("Tek će pucanj pištolja smjet', označit da je došlo vrijeme mrijet").

Meni je maraton počeo 08.03.2009. u 6 sati ujutro, Lacijevim odgovorom na postavljeno pitanje što gleda, kad je dulje vrijeme bio zagledan na trg pred hotelom gdje se nalazi start utrke. "Gledam Krbavsko polje, tu će danas biti krvavo!". Tad sam shvatio da se ovdje radi o opasno ozbiljnoj stvari, da je pitanje časti odustati u ovom trenutku ("Mladi junak lako daljine svlada, jer na kraju čekaju ga velika blaga, paštu dok kuša, dično prijateljske pohvale sluša.").

Kako je moguće da stvari koje bi po definiciji trebale biti zabavne postaju tako ozbiljne? Možda ipak ima istine da to nije baš za svakog? Možda sam trebao dobro promisliti prije nego sam krenuo u tu avanturu? Što ako je ona proročanska glavobolja i nelagoda u vezi današnjeg dana, zapravo bila upozoravajuća da se okanim nakane koja nije za mene? Dakle, to je ta razlika među "starim" maratoncima i nama novacima. Zato je on pripremio sve večer prije. Startni broj (Reebok; ferraramarathon2009, Km 42,195, BROJ) prikvačio je pozlaćenim iglama sigurnosnicama za sintetiku svoje trkačke potkošulje.

To jutro izgledalo mi je kao da je večer prije spremio kositrenu košuljicu, koja danas samo što neće biti probodena helebardom osmanlijskog vojnika. Pa ako već mora biti tako, neka bude, odnosno, neka bude volja tvoja. A meni se mjesecima ranije činilo da planiram neki dobar provod; koji promašaj u procjeni. I tada, nakon te sudbonosne rečenice, u potpunosti sam se predao trenutku da me vodi. Ne prije bitke! Predao sam se jednostavno tom živom ljudskom organizmu koji je unisono disao u uskoj ulici (između gotičkog dvorca Estense i Savonarolina trga, odmah kraj romaničke crkve i inih građevina natopljenih znojem stoljeća, a koje se spremamo i sami znojem natopiti), spreman za napad ispred plavog startnog balona, koji je kao bedem označavao mjesto gdje počinje borba.



Mislim si: 'Povijest kaže, ovi naprijed su topovsko meso, uopće nije loše držati se pozadi'. Naravno, nemojmo zaboraviti pri tome da oni prvi ipak na kraju dobivaju medalju za hrabrost, ali ja bih to rađe ostavio za neki drugi život. Ovdje sam da spasim živu glavu. Svi moji suborci (Triatlon klub Međimurje), te krasni ljudi iz Hrvatske s kojima sam djelio taj doživljaj, prije početka borbe ostali su izgubljeni u masi. I proroka Lacija više nisam zapravo vidio od one ključne rečenice (kako bih i mogao, on je bio naprijed).

I kad je bitka na kraju počela, meni je vrijeme stalo, što je zapravo u ovoj situaciji oksimoron. Prestao sam osjećati da me vrijeme pritišće. Odlučio sam sve podijeliti na najmanje dijelove (sjetite se Zenona, njegovog trkača i kornjače, ako sve djeliš na manje djelove ispada da se ne krečeš).

Smanjio sam distance na duljinu koraka, a sekunde na njezine najmanje dijelove. Nije ostalo ništa nego sada. Tako da ne mogu napisati ništa o samoj utrci (bitci), jer je ona iz mojeg ugla nevažna kao i vama koji to čitate, jer pisati o trčanju jedako je pisati o ljubavi, boji, glazbi i mirisima. Mogu li napisati nešto o tome ako to niste osjetili. Mogu tek spomenuti Katy koja je držala ritam i duh; Romana koji je s nama bio rame uz rame; drvoreda uz rijeku; vinograda uredno povezanih; pšenicu koja klije na proljetnom suncu; pobacanih boca vode i roza čepova u travi uz cestu; sunca na 35. kilometru; afričkog uzorka na kapi trkača dalmatinskog naglaska koji je tada prvi put istrčao više od 33 kilometara; tek nekolicinu prolaznika koji su bodrili; spužve kako plivaju u plastičnim koritima s vodom (a koje su zapravi bile uzdužno prepolovljene plastične cijevi); nadvožnjaka s usponom koji je došao kad je bilo najteže; te crvenog tepiha na oštećenom makadamu pred ciljem.

To je priča početnika, onog odostraga. Kako ona izgleda iz perspektive pobjednika (Antonije i Gorana kojima iskazujem svoje divljenje i strahopoštovanje) morat ćete pitati njih. Ja ne znam kako to izgleda kad je samo prostor ispred tebe, a vrijeme protivnik.

Anita, Zrinka i Mario, kao i druge žene i muškarci koji su debitirali u Ferrari, imat će svoje priče koje su opet drugačije. Ali te priče ionako nisu važne, one su prolazne, važan je osjećaj koji smo tada zajedno dijelili. Zbog tog osjećaja nije bilo žrtava u toj bitci, nije bila to krvava bitka. U toj bitci svatko je pobjednik (kako kaže jedna od maratonskih priča kojih valjda ima kao i lovačkih), svi prežive.

Tako je krvava bitka iz povijesti postala jedno krasno životno iskustvo. Želim se zahvaliti svim svojim prijateljima koji nikad nisu odstajali od svojih pozitivnih podstreka (koji su svoji duh okrunili i izuzetnim rezultatima), te ukoliko će ovaj "kratki izvještaj početnika maratonca" ohrabriti nekog od onih koji dvoje, moj je cilj ostvaren. Početak je sada, a kraj je tamo gdje svi idemo, sve oko 42 kilometra (195 m se ne računa)!