PočetnaSerbus dragi Zagreb moj
Serbus dragi Zagreb moj

SERBUS DRAGI ZAGREB MOJ

 

5. listopada 2008, ujutro, nedjelja, 6 sati. Što mi to treba, pitam se po stoti puta, otkad sam počeo trčati (plivati, biciklirati), spremajući se na put u Zagreb. Budim obitelj, pakiramo, jer spojili smo ugodno (ugodno!?) s korisnim. Naime kako to obično biva, uz moju trku posjećujemo rodbinu, tako da su svi ipak zadovoljni - i strpljiva supruga i mali sin, i djed i baka koji ga radosno dočekuju. Meni su, kao i uvijek namijenjeni dobronamjerni savjeti: „čuvaj se, odustani ako ti nije dobro, pa jel' ti to baš treba" i slične, svim mazohistima poznate fraze. Tu spada i ona poznata supruge Aleksandre: „ako slučajno tamo mrkneš, još ću te doći istući torbicom..."

Otrčim do Trga, čudeći se kako je ustvari blizu Glavnom kolodvoru, i zadovoljno shvaćam da nije tako opako zima, a da me ljudi ne gledaju kao svemirca. Jer, kako se bližim sve je više trkača sa startnim brojevima, a neki se zagrijavaju trčeći dionice okolnim ulicama. Nigdje ne vidim poznate majice, ali pristupa mi neki čovjek i kaže: „Bok, ja sam Mario, a ti si...", i pruža ruku. Navikao na kojekakve dosadne novinare koji nas ometaju prije trke, ili prodavače čudovitih pripravaka i slične likove, pomalo zbunjeno pitam ga: „A zašto?", ali se snađem i predstavim, pa Mario odgovara da je novi član kluba i traži Vlaheka. Ovim putem javno se ispričavam Mariju na mojoj početnoj nespretnosti, tim više što smo većinu kasnije trke protrčali zajedno. Tražili smo Vlaheka i društvo, ali prvu smo ekipu sreli, kao i obično, kod WC-a, stali uredno u red i obavili svetu trkačku dužnost. Na startu slikanje, susret s gotovo cijelom ekspedicijom, nervozno narihtavanje satova, traženje pogledom tih strašnih tamnoputih trkača, ali ustvari tek je tu i tamo poneki... Službeni voditelj naširoko nas izvješćuje da će s nama na maraton i gradonačelnik, te nabraja njegove dosadašnje dugoprugaške uspjehe. Ajde, dobro; ipak rijetki su gradonačelnici koji to mogu...

Kreće kolona, građani na 5 km, polumaratonci i maratonci, nekoliko stotina ljudi slijeva se Jurišićevom, izbija na Maksimirsku i trči pravocrtno, u idealnim vremenskim uvjetima, na stazi bez visinske razlike i s malo skretanja: s pravom se očekuje da favorit Đuro Kodžo i ostalo visoko društvo probije granice...

Mi mali zauzimamo neko središnje mjesto: daleko napred, ali i daleko iza trči masa ljudi. Cure, Zrinka, Maja i ostale lete na 5 km, dok se trkačka elita kluba: Nikola, pa još jedan Nikola, Bralac, Danijel i Pavao po običaju odvajaju već na početku, a iza nešto sporijim tempom na maraton kreću hrabra Katarina i kavalirski pratitelji Hrvoje i Željko. Mnoga lica iz Varaždina, prijatelji sa raznih liga i trka sreću se u gomili, i lijepo je da nas s ovoga sjevera ima dosta. Začudo, Mario i ja se krećemo nekim prebrzim tempom i unatoč naporima ne uspijevamo usporiti, pa uskoro tapšemo Vlaheka po leđima. Njemu se zasad ne žuri, jer čovjek ima plan i sunčane naočale, a trka mu je samo trening. Tako reći lagano prolazi prvih desetak kilometara, a Mario se sjajno drži, a dosta se i brblja po putu, s poznatim i nepoznatima. I opet me fascinira kolegijalnost trkača, i poštivanje svakog tko trči, neovisno o rezultatu i stilu.

Vraćamo se prema centru, a priča se polako prekida, i svatko se bavi svojim disanjem, nogama, mislima. Sve teže dijelim minute s označenim kilometrima, ali Mario, tehnički tip, izbacuje brzinu kao da ima brzinomjer. Pritom, ipak sve teže diše i povremeno ga profesionalno pogledavam, da ne problijedi ili ne daj Bože poplavi... ali se drži. Meni pak ide kao da sam tek krenuo i ne kužim zašto, noge same idu i vidim da imam još rezervi. Iza prolaza na Trgu Mario polako zaostaje, a uskoro srećem i klupske šampione koji grabe cilju. Nikola Sobočanec, opet bez klupske majice (c-c) snažno grabi, i ulazi ispod 1.30, za njim koju sekundu preko, taman za dužinu brade ide Pavčec. Dvojac Danijel - Bralac stižu koju minutu iza, i još stižu bodriti klupske kolege koji dolaze. Uskoro, prema planu stiže potpredsjednik Pavao, a odličnim vremenom okitio se i Mario, zauzevši 137. mjesto od ukupno 280 trkača - polumaratonaca.

Ja produžujem dalje, i uskoro shvaćam da je prošlo tek pola. Slijedi patnja, a i sunce počinje pržiti. Željno čekam svaku okrepu, a na Maksimirskoj me u punoj brzini na centimetar blizine iza leđa velikom brzinom prošiša auto, koji tamo uopće ne bi smio biti. Slušalice u ušima, a da sam napravio mali pomak desno... Okrećem se da vidim, a kolega maratonac iza mene zabrinuto vrti glavom. U sebi, jer nemam snage cijedim neke psovke, ali i za to je sve manje snage. Zamjetno usporavam i tek se tada sjetim: zaboravio sam svoj doping - Voltaren tablete! Nakon par sekundi počne me boljeti moje koljeno... ali nećeš, to je desno, a inače me boli lijevo; dakle prevara i pravim se da ga ne osjećam. Stvarno, bol prestaje nakon parsto metara - čudna je stvar ljudski mozak. Dovlačim se na okret u Dubravi i počinjem se pitati: čemu sve to? Ipak, prijateljsko bodrenje kolegice i kolega svaki puta donosi novi poticaj. Bravo Hrvoje, ako propadneš kao medicinar, možeš u trenere. Broji se oko 30 km, a vjetar počinje tući u čelo. Mislim si, pa nismo na biciklu, što onda, sjeti se kako je bilo u Nagyatadu... ali ne pomaže.

U prolazu pored Zoološkog vrta, sjetim se izvrsnog opisa ljudi iz legendarnog „Vodiča po galaksiji za autostopere": dvonožni oblik na bazi ugljika potekao od majmuna. I ti si majmun, Saša, kažem u sebi. Ne možeš ni odustati jer ionako moraš do centra. Hvala Bogu, okrepa iza semafora, a čini mi se da čitavu vječnost zatvaraju promet samo za mene. Na okrepi jedan se maratonac baca na leđa i drži za noge, grčevi. Ja ipak prohodavam, pa se opet zatrčim, a noge teške. Gdje je taj adrenalin?, proklinjem Vlaheka („otrčiš trideset, a zadnjih deset ionak na adrenalinu", kaže duhovni vođa) u sebi, možda i na glas, tko zna. Na Trgu ljudi viču, bodre, galame. Čak i spomenuti vođa na jednom mjestu kriči: Saša, Međimurje! Daje mi to novu snagu, iako uopće nisam međimurec, ali i shvaćam da idem preko 3.30 jer me sustiže pejsmejker s dvojicom pratitelja i prestiže prije zadnjeg okreta. Pejsmejker je doduše svemirac, jer trči s lakoćom kao da se dosađuje, valjda ide 2.30 pod normalno, a tu su ga kaznili da džogira. Jesam li prošao Vinogradsku, ili nisam? Tu sam rođen, ali ne prepoznajem ulice. Gdje je ono bila okrepa, kod Frankopanske? Sve mi se mota.

Strelica za 42 upućuje u Oktogon. Nije valjda da moram nekamo skrenuti. Idem za tramvajskom prugom pa što bilo. Sjećam se kako sam prije dva tjedna vodio kolegu iz Litve na kolače. Ne mogu se sjetiti imena slastičarnice. Nazirem kolače pri prolasku. U ustima orahova torta, kremšnita... Hvala Bogu i Crkvi, eno Tornjeva Katedrale (namjerno velikim slovima)! Neki ljudi mašu da se držim lijevo. Još kojih sto metara. Šprintam, ako se to tako može zvati. Ne dišem. Utrčavam. Stajem. Čujem neko ime. Moje? nije važno. Mario čeka na cilju. Hvala Mario, makar nemam snage stajati, jer me noge počinju opako boljeti. Osjećam se lošije nego iza Ironmana. I drugi sjede po podovima, i po klupama u svlačionici. Negdje malo iza nalaze se još Katarina, Hrvoje i Željko, ali nemam snage čekati, moram se kretati. U Kaptolskoj kleti korektan ručak i oporavak nogu, toliko da se može hodati. Đuro Kodžo otrčao 2.16:45. Čestitke prvaku! Na povratku kratki razgovor s ekipom iz Marathona 95 iz Varaždina, pa još malo trčanja do stana kod Lisinskog. Već je dobro.

Kad je slijedeći ?   :-)